Dragan Čović jeste predstavnik HDZ-a, ali u (političkom) talu sa Dodikom, nije predstavnik svih Hrvata. Pa čak ni svih članova njegove partije.
Piše: Almasa Hadžić
Nerado je moj dajidža, zatočenik
logora Heliodrom i drugih, zavisno gdje bi ga premjestili, govorio o torturama
koje je preživio tokom boravka u logorima.
„Neću da pričam, metnut ćeš me u
novine, a ja to ne želim, dosta mi je svega...“ govorio bi, stavljajući mi do
znanja da, kad ja odem iz Mostara, njemu opet može neko na vrata zalupati, kao
onda kada su ga u logor vodili.
Prilikom jedne moje posjete, već je
bio prilično obolio, nije otrpio, a da ne kaže da kad na TV-u vidi Dragana
Čovića učini mu se da mu se zidovi kuće ruše.
„Samo budala može ovome vjerovati“,
izgovorio je poluglasom.
Naime, daidža je, prije agresije,
bio vrhunski majstor u „Sokolu“. Kada je odveden na Heliodrom, nije ni slutio
da će ga kao „vrhunskog majstora“ ovog puta kao zarobljenika, po Čovićevoj
naredbi, voditi u „Soko“ da radi.
Od toga „kako mu je bilo“ daidža je
u godinama nakon agresije, počeo gubiti
vid i nekoliko godina pred smrt potpuno oslijepio. Najveći broj logorskih tajni
je odnio u mezar.
Neka mi halali moj dajidža, ali sam
njegovo upozorenje, uglavnom, smatrala, posljedicom bijesa zbog dana i mjeseci
provedenih u logoru i poniženja koja je tamo trpio.
Sad vidim da je bio u pravu.
Kako u ratu, tako i u miru, zaista,
samo je bošnjačka budala mogla vjerovati Draganu Čoviću i njegovim slatkim
pričama o „suživotu“, „europskom putu BiH“ i o Bosni i Hercegovini kao državi u
kojoj su njeni narodi „upućeni jedni na druge“.
Premda su se njegov politički hinjaluk
i laži dugo prepoznavali u javnom diskursu, ali je, bez obzira „što oči vide i
uši čuju“, nekako, bilo teško
povjerovati da će u delirijumu svog nacionalističko-mrziteljskog naboja ići
toliko daleko i stati uz rame onih koji negiraju genocid i veličaju ratne
zločine nad Bošnjacima i njihove počinioce.
Ne treba se čuditi političkim
potomcima počinitelja genocida, a kakav je Milorad Dodik, njegovoj javno
ispoljenoj mržnji prema Bošnjacima, i još ispoljenijoj podršci onim koji su ih
klali, ubijali i u masovne grobnice trpali tokom protekle agresije.
Dodikovo nacionalističko
ogoljavanje došlo je dosta brzo nakon što je zauzeo poziciju u vrhu RS-a, dok
je Dragan Čović, tek u „suživotu sa Dodikom“ pokazao lice nasljednika UZP-a
koje je toliko godina vješto skrivao.
Dakle, Čović se vratio na fabričke,
tačnije na „Sokolove“ postavke.
Nakon jučerašnje podrške Čovićevog
HDZ-a Dodikovim zahtjevima o ukidanju Zakona kojim se zabranjuje negiranje
genocida, od ovog „predstavnika Hrvata“ u javnom i političkom životu BiH, više nas
ništa neće moći iznenaditi.
Pa ni to, ako već sutra kaže da su
njegove osude genocida koje je izgovorio na komemoraciji u Potočarima u povodu
20. godišnjice genocida počinjenog nad Bošnjacima Srebrenice, proizvod
„pritisaka i majorizacije Hrvata od strane mrtvih Bošnjaka koji od Potočara
žele napraviti novi begovat“.
Jer, ako je prije četiri godine, u
programu HTV-a, netrepnuvši, slagao da je sve što je lično radio od 1992. do
1995. bilo „više nego časno, korektno i ljudski“, onda od ovakvog čovjeka može
se sve očekivati.
Dragan Čović jeste predstavnik
HDZ-a, ali u (političkom) talu sa Dodikom, nije predstavnik svih Hrvata. Pa čak
ni svih članova njegove partije.
