Piše: Ajdin Tinjak
Nije problem neznanje političke analitičarke Ivane Marić kad je, objašnjavajući kako u BiH postoji sukob tri naroda/tri vjere kazala kako su katolici uglavnom Hrvati, pravoslavci uglavnom Srbi, a za pripadnike islamske vjere u BiH rekla da su sami sebe nazvali Bošnjacima kako ne bi bili "samo muslimani", odnosno da su izmislili ime, nego činjenica da se njena izjava površno obrađuje kroz komentare i statuse na društvenim mrežama (dvije do tri rečenice nevjerice, koja psovka, hashtag, eksplozivni patriotizam, malo mizogenije, gomila interpukcijskih znakova... i, naravno, dodatak da „ne može ona biti dogradonačelnica Sarajeva“).
Kad god se spomene „analitičar“ za nešto sjetim se Svetlane Cenić koja je na konstataciju novinara da je ona ekonomski analitičar, kazala kako je ona ekonomista, uzvrativši protupitanjem – a čega bi to bio analitičar ginekolog?
Ivanu znamo iz dubinskih analiza svega i svačega, pa u njenom slučaju možda i može stajati predmetni termin. Ili ne može? Dubinski analizirati podrazumijeva i dubinski znati... ali kako god.
Veći strah od Ivanine izjave, koju ćemo zaboraviti čim neko drugi lupi nešto slično ili gore („Ze“ ministar već sada može odahnuti, „Ivana is in the house“!), jeste strah da će nas intelektualna zakržljalost dovesti do faze kada ćemo o vlastitom identitetu znati tek toliko da smo ga imali. I zato, nije kriva Ivana “koja ne zna šta priča” nego pripadnici akademske zajednice koji se ne oglašavaju, koji se bave svojim pozicijama po dekanatima, upravnim, nadzornim odborima, koji se bave Sebijom, profesorovanjem na što više fakulteta itd. itd.
Pročitah negdje da se osniva još jedna akademija nauka i umjetnosti u BiH, pa možda neko iz te interesno-akademsko-zajedničke bratije s više akademskih titula, više znanja, nauke i više umjetnosti malo bolje razabere ovaj sadomazohistički bitak Bošnjaka u granicama međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine.
Bavi li se iko u tim silnim akademijama nacionalnim marketingom? Ima li iko od Boga nadaren vizijom da vidi kako i šta trebamo raditi u narednih pedest-stotinu godina? Ili ćemo nastaviti jahati na apokaliptičnoj mantri kako je dovoljno pisati se kao Bošnjak i da se svi naši problem tu završavaju!? (Valjajući se u vlastitom blatu ponekad opsovati SANU i memorandum(e) kad neko podijeli fragment(e) na FB i pokazivati koliku petlju imamo dok javno ispod statusa u komentaru psujemo majku Vučiću, Milanoviću… ili kome već, zavisi od “dnevnika u pola osam”.)
“Po prvi put javlja se ime ove oblasti u 10. stoljeću kod cara Konstantina Porfirogoneta kao Bosona, a u drugim kasnijim spomenicima kao Bosonium, Bossena, Bosthna, Bissena, Bosna. Pošto je ime oblasti identično s imenom jedne od glavnih rijeka Bosne, to se ovo već odavna izvodilo od imena te rijeke. Nije poznato, od kada postoji ovo ime rijeke. U obliku Bassante ili Basanius, imalo je da postoji, kako se općenito uzima, već u vrijeme rimskoga gospodstva. Dokazano to nije. Ovo se naime ime izvodi od rimske postaje Ad Bassante, za koju se misli, da se nalazila na ušću Bosne. Novi naseljenici preudesiše staro ime rijeke prema svome izgovoru, te prozvaše rijeku i porječje Bosnom, a sebe Bošnjanima”, Milan Prelog: Povijest Bosne od najstarijih vremena do propasti kraljevstva (1912.)
I da drugačije bi bilo da iz aktuelne bošnjačke intelektualne vrhuške ide malo više priče o ovome... Došli bi jednog dana i do vremena kada je (i kako je!) dobar dio tih istih Bošnjana prizivalo Otomansko carstvo kada je kršćanska Evropa krenula da ima zametne trag, i ne bi historiju svog identitita mjerili od dolaska Osmanlija na ove prostore, znali bi da su plemićki geni potomaka bitke kod Dobora još među nama itd. itd.
A i Ivana brate neka barem pročita Milana Preloga ako joj se „previše razlikuje“ Safvet-beg Bašagić...
