Četnički unuci i praunuci okupljeni oko Jakova Milatovića "studenta sa Harvarda"

Piše: Almasa Hadžić

Zašto bi me bilo briga da li je Dritan Abazović na "saboru" četničkog podmlatka, moderno nazvanim "Evropa sad" upriličenom sinoć u Podgorici povodom proslave pobjede na predsjedničkim izborima Jakova Milatovića, ispijao šampanjac i to u jedanaestoj noći mjeseca Ramazana.?!

Nizašto!

Ako jeste – u njegovu će drobinu, kako bi rekao narod.

Dritan je ono čime ga je prije mnogo godina u sred Skupštine Crne Gore nazvao odlazeći crnogorski predsjednik Milo Đukanović.

I imao je pravo.

No Dritan je sigurno svoju političku etapu pod nadzorom Beograda završio u Crnoj Gori i sad može samo da se, kako je to i sinoć radio, gura pod skute četničke unučadi, dok oni javno dozivaju svoje vojvode da se smjeste u prvi red svoje politike.

Ostavimo Dritana njemu, njegovim kompleksima i, naravno, političkoj sudbini koja ga čeka.

Ali i preziru mnogih Crnogoraca, Albanaca i, naravno, Bošnjaka – muslimana.

Vratimo se onim koji su Jakovu Milatoviću, "studentu sa Harvarda", sinoć nazdravljali pobjedu.

Onim koji su tik iza njegovih leđa, dok je on ponavljao naučene fraze o boljitku Crne Gore, o dobrim odnosima sa komšijama, o međusobnom poštovanju i uvažavanju, crnogorskom pomirenju, uživali u izljevu vlastitog primitivizma, a da ih on "student sa Harvarda" ni pogledom nije upozorio da je njihovo ponašanje nedostojno svečarskog trenutka.

Ili, uličnoj podršci koja je, kakvog li jada, slavljenjem Milatovićeve pobjede sinoć palila zastave vlastite države, da bi pod drugom, srbijanskom, kojom su mahali podgoričkim i ulicama drugih crnogorskih gradova s tri podignuta prsta, identificirali budućnost Crne Gore.

Svi oni, jasno je, Milatovićevi su glasači koji nisu krili ni želju ni nadu da država Crna Gora od sinoć bude registrirana na novoj, to jest, beogradskoj adresi.

Lično, gledajući slavljenički primitivizam, kako na ulicama Podgorice, tako i onaj u centrali partije "Evropa sad", vratilo mi se sjećanje na 1991. godinu i vrijeme kad su sa istim pjesmama koje smo sinoć slušali, kroz moju Lastvu, iz pravca Nikšića prema Dubrovniku, u ubijanje i pljačkanje prolazile kolone crnogorskih rezervista.

Doduše ovi sinošnji "pjevači" bili su modernije obučeni i ošišani, ali i iz pjesama koje su pjevali i iz ikonografije kojom su se kitili, kako one 1991. tako i ove 2023. godine vidljivi su bili isti ciljevi: velika Srbija, danas poznatija kao "srpski svet".

Horovođa iza Milatovićevih leđa, što je sinoć izvijao vrat trudeći se da svi čuju kako, baš, on, skandira "Milo lopove", neodoljivo me podsjetio na jednog što je u novembru 1991. godine, mom ocu, na autobuskoj stanici u Trebinju, pokušavao prodati televizor ukraden u Konavlima, interesirajući se pri tom "ima li u blizini Turaka".

Bilo da su oni "od onda" ili ovi "od sada", vidjeli smo sinoć, namjere su im iste.

Kakva Evropa sad!!!

No, kako god ko od nas doživljavao sinošnji pobjednički vašar Jakova Milatovića i njegovih četničkih prijatelja na čelu sa vojvodom Andrijom Mandićem, uz dodatak nesretnog Dritana Abazovića, moramo se zapitati za ulogu Bošnjaka i Albanaca u Milatovićevoj pobjedi.

Svježa su sjećanja na predizborne skupove Mila Đukanovića, posebno na one u većinskim bošnjačkim sredinama, kada su Bošnjaci plebiscitarno podržavali Đukanovićevu kandidaturu horski poručujući "ko ne glas'o za Mila zadnja mu bila".

Uz sve zamjerke na Đukanovićev način vladanja, benefiti bošnjačke podrške njegovom izboru, objektivno, bili su vidljivi tokom njegovog predsjedavanja Crnom Gorom, počev od prava na maternji, bosanski jezik, pa do mnogih drugih prava koja su uživali kao manjinski narod.

I oni i Albanci.

Hoće li se i kako Jakov Milatović, odužiti Bošnjacima za njihovu podršku na tek završenim izborima, ili će, po novim političkim pravilima, iz ruku četničkih unuka i praunuka, ponovo udarati jaja i kamenice u vrata njihovih kuća kao što je to bilo nakon izbora 2020.godine (da ne pominjemo devedesete) vidjet ćemo vrlo brzo.

Kako god da im bude za zaštitu svojih nacionalnih i vjerskih prava, prava na rad i život dostojan svakog građanina Crne Gore, od danas će morati kucati na vrata Jakovu Milatoviću i "horu četničkih dječaka" na čelu sa vojvodom Andrijom Mandićem.

A oni će, opet, ponizno kucati na vrata sjedišta SPC u Beogradu, čijim će se pečatom ovjeravati prava naroda koji stanuju u zoni budućeg "srpskog sveta".

"Turaka" posebno.

To, što Bošnjaci i u Crnoj Gori i u Bosni i Hercegovini, evo, cijeli dan naglabaju je li Dritan Abazović, u ramazanu, nazdravljao šampanjcem Milatovićevoj pobjedi, ili je, onako, hinjski, kako jedino i umije, čašu odložio dok se kamere ne sklone, pokazuje da iz sinošnjih poruka nisu ništa naučili.

Koliko je za heftu, shvatit će da "nakon glasanja nema kajanja".

Da ne kažemo nešto drugo.

p.s.

"Crnu Goru je slomio Zapad i ona će biti cijena za Kosovo" reče mi danas prijatelj, crnogorski novinar, izuzetan poznavalac unutrašnjih prilika, tačnije, neprilika u njegovoj maloj državi.

Vrijeme je, kaže da svoju djecu pripremi za iseljenje iz Crne Gore, a ko će nastaviti živjeti u njoj, za to ne brine. Dovoljno je, veli, došlo Rusa i Ukrajinaca, njih više od 70.000 koji su se već nastanili po najljepšim crnogorskim gradovima.

Ovaj će, kaže, djecu poslati negdje u Evropu, Ameriku, bilo gdje...

Bošnjaci su svoju, već odavno poslali.