RS u mirnodopskom razdobolju završava ono što Karadžić i Mladić nisu završili u ratu.
Piše: Almasa Hadžić
Kako se poštuju prava Bošnjaka pod
čizmom vlasti entiteta RS, do koje skale seže bošnjačko strpeljenje na
ljestvici trpljenja diskriminacije koja
ih pritišće na svakom koraku, najbolje svjedoči slučaj bošnjačkih učenika u
Liplju, čiji roditelji godinama, vode borbu sa bezakonjem zvanične politike RS, a koja je njihov maternji, bosanski jezik, preimenovala u „jezik bošnjačkog naroda“.
Za razliku od mnogih koji u manjem
bh. entitetu godinama trpe, Bošnjaci nekoliko zvorničkih sela, čija djeca
pohađaju Područnu osnovnu školu u Liplju odlučili su se suprostaviti
diskriminaciji, koja iz godine u godinu, u obrazovnom sistemu RS, sječe i
sasjeca sve što u genima ne nosi pečat srpstva i pravoslavlja.
Među prvima, žrtva je bosanski
jezik.
Učenici u Liplju su, nakon nekoliko dana bojkota nastave, te
obećanja roditeljima data od strane OSCE-a da će prava njihove djece na
bosanski jezik biti ispoštovana, ove sedmice krenuli ponovo u školu.
Dokle će se zadržati u svojoj
školi, saznajemo, zavisi od ispunjenja datih im obećanja, koja su, kad je u
pitanju centralna Osnovna škola „Sveti Sava“ u Zvorniku, do sada redovno kršena.
Naime, u školske matične knjige,
otkako je RS bosanski jezik, naredbom, preimenovala u „jezik bošnjačkog naroda“,
bez obzira na proteste, obustave nastave, saopćenja OSCE-a, OHR-a, oglašavanja svakojakih
međunarodnih i domaćih zvaničnika, pa i
odluke Ustavnog suda BiH, učiteljice iz Liplja, uglavnom pod pritiskom vlasti
škole u kojoj su zaposlene, u rubriku o jeziku kojeg djeca uče, u matične
knjige su morale upisivati da je to
„jezik bošjačkog naroda“.
Diskriminacija u obrazovanju
učenika Bošnjaka u RS apsolutno se odvija po maksimi da „cilj opravdava
sredstva“.
A cilj je, prvenstveno, bošnjačku djecu uvjeriti da je RS „država“,
da je Srbija njihova majka i da je slavljenje Svetog Save i njihova, kao i
obaveza njihovih školskih drugova, pravoslavaca.
Naime, pravoslavizacija obrazovanja
koja se u zadnjih nekoliko godina, izbacivanjem iz udžbenika i primisli o Bosni
i nečem bosanskom, histerično provodi u obrazovnom sistemu entiteta RS,
natjerala je veliki broj roditelja Bošnjaka da
svoju djecu ispišu iz entitetskih osnovnih i srednjih škola i pošalju ih
u neku od škola u Federaciji.
Za Liplje, kao mjesto u kome su
Bošnjaci javno ustali i digli glas
protiv otimanja prava na bosanski jezik njihovoj djeci, dugo se već zna. Bore
se svim dopustivim sredstvima bez obzira što znaju da ispred sebe imaju
vlast za koju ni odluke Ustavnog suda ne
predstavljaju obavezu.
Nažalost, osim ovih iz Liplja i
onih iz Kotor Varoši i Konjević Polja, teško da se u ovom entitetu može
uprijeti prstom u neku osnovnu školu, a srednju pogotovo, u kojoj su se
Bošnjaci suprostavili iživljavanju politike
nad njihovim pravima u obrazovanju.
Posljednji slučaj ove vrste
iživljavanja, svakako je Instrukcija
direktora Republičkog pedagoškog zavoda RS-a kojom su svi direktori
osnovnih i srednjih škola pozvani da obilježe naprasno promovirani Dan srpskog
jedinstva, slobode i nacionalne zastave.
Riječ je o prazniku u kome će
učenici Bošnjaci biti primorani da slave obilježja pod kojim su srpska politika i njeni slavljeni pojedinci, ne tako
davno, iz svojih kuća protjerali, a zatim poubijali i u grobnice zatrpali tijela
njihovih očeva, djedova...
Bošnjaci u entitetu RS, sudeći po
oduzimanju njihovih prava, ne samo u obrazovanju, već i u zapošljavanju, učešću
u odlučivanju itd, u svojoj nemoći, sve više
diskriminaciju prihvataju kao recept za vlastiti opstanak.
Sve manje imaju nade da će neko iz
vlasti, a od predstavnika međunarodne zajednice pogotovo, suprostaviti se diskriminaciji kojoj su
izloženi, ne samo u obrazovanju, već uopće u pravima koja su im zakonom garantirana,
a koja se prema njima krše na svakom koraku.
Osim rijetkih njihovih predstavnika
koji povremeno dignu glas protiv diskriminacije kojoj su izloženi, sudeći po inertnom odnosu većine bošnjačkih predstavnika u
institucijama države, zatim podaničkoj šutnji akademske zajednice i,
posebno, nevladinog sektora koji na tobožnjoj brizi o ljudskim pravima u BiH
godinama glođe međunarodne fondove, diskriminacija Bošnjaka u RS, opći je
utisak, prihvaćena je kao nešto što se podrazumjeva.
Stoga je sve više onih koji su
ubjeđeni da diskriminiacijom u miru, RS završava ono što Karadžić i Mladić nisu
završili u ratu.
Neka ove tvrdnje djela
demantiraju.
