Kažu da je Jaser Arafat, predsjednik Palestine i Palestinske
oslobodilačke organizacije (PLO) tokom agresije jednom nazvao Aliju
Izetbegovića, predsjednika Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, kako
bi mu sugerirao da ne odbija niti jedno „mirovno rješenje“ Zapada.
Zapad je tada nudio i „fildžan-državu“ Izetbegoviću, a Arafat je –
opet kažu – sasvim dobronamjerno sugerirao da se čak i to prihvati.
Njegova logika bila je – prenose dalje – da je on napravio
kardinalnu grešku odbivši ponude tadašnjih „mirotvoraca“ na Bliskom istoku da
dobije svoj komad Palestine. Sada bi, kaže, prihvatio i upola manje od onoga
što je zadnji put odbio.
Ne znamo je li Arafat ikada s takvim porukama nazvao Izetbegovića. Sumnjamo da jeste. A i da se to desilo, Izetbegović je – ipak – odbio „fildžan-državu“.
Bosna i Hercegovina, kakva takva, u međunarodno je priznata država i uživa
zapadnu deklarativnu podršku očuvanju suverenosti i teritorijalnog integriteta.
Da li Bosni i Hercegovini prijeti budućnost Palestine?
Prema svim dosadašnjim političkim, sociološkim, ekonomskim, a
posebno historijskim trendovima – DA!
Prof. dr. Fikret Karčić je ovu historijsku dimenziju savršeno dobro
opisao https://politicki.ba/news/read/16245
. Nema se tu šta više dodavati niti oduzimati.
Politički, sociološki, ekonomski... svjedočimo višegodišnjem
procesu rastakanja države.
Bosna i Hercegovina nam je oteta pred našim očima i uz pristanak
naših lidera.
Bilo da su prešutno učestvovali u tome, bilo da su prevareni, bilo
da naprosto ne razumiju ili neće da razumiju trendove.
Isto važi i za bošnjački narod i „probosanske“ snage.
Šta se to desilo da smo danas lovina u vlastitoj državi?
Mnogo toga!
A za većinu stvari sami smo krivi.
Dobili smo državu a da nismo ništa uradili da ona funkcionira.
Od Paddyija Ashdowna pa naovamo, nismo napravili ništa vrijedno
hvale. Ali jesmo sve što smo mogli kako bi se stidjeli naše djece.
Stranaka imamo kao u priči!
Svaka se deklarativno zalaže za bolje i ponaša kao nevladina
organizacija. Svaka je, istovremeno, stranka demokratske reakcije. Frcaju saopćenja
osuda antidržavnih aktivnosti i poziva se međunarodna zajednica (čitaj Amerika
i Evropska unija) da riješi naše probleme. Sami ama baš ništa ne radimo.
Umjesto toga, najviše se strasti, vremena, energije i ostataka
političkog mozga koristi na međusobne obračune.
Da su Narod i Pravda, Stranka demokratske akcije,
Socijaldemokratska partija... 1 posto energije potrošile na organiziranje
sastanka na kojem bi, barem, potpise stavili na ono što svi zahtijevamo – da nema
podjele BiH i da je to država u kojoj vladaju dobri zakoni, barem malo bi nam
bilo drugačije.
