Danas, nakon 29 godina, kao da neko, ponovo, mačem maše iznad BiH, posebno iznad Sarajeva, ali i iznad našeg toliko željenog mira i normalnosti.
Piše: Almasa Hadžoć
K'o jučer da je bilo. „Vanredna
vožnja“ pisalo je na čelu autobusa koji
nas je to jutro, iz Zvornika vozio prema Sarajevu. Idemo na demonstracije!
Nabildani ljubavlju prema najljepšem
i najdražem gradu, patriotizmom, ali i bijesom koji je predviđao nadolazeću
agresiju, mislili smo da će naša pojava na demonstracijama i glasno „NE“ onima
koji su nasrnuli na Grad, na Bosnu i Hercegovinu,
biti kap koja će prevagnuti u njihovoj odbrani.
“Bosna, Bosna“, „Ne damo te Sarajevo“
treštalo je u autobusu koji hrabro sječe krivine Karaule.
Stižemo pred zgradu Skupštine.
Čini mi se da nikad više naroda na
jednom mjestu nisam vidjela. Kolona autobusa stiže iz Tuzle, Zenice, Mostara...
Sve za Sarajevo!
Negdje s prvim mrakom vraćamo se u
Zvornik.
U gradu neka zloguka tišina.
Koji dan kasnije nije bilo potrebe,
a ni vremena za demonstracije.
Bosna je počela da krvari.
I Sarajevo.
Sve poslije bilo je žilava odbrana
domovine, vlastitih života, smrti prijatelja, rodbine, ustvari život „od podne
do akšama“ u kome je ponos zbog svake odbranjene stope napadnute zemlje
održavao nadu da ćemo jednog dana biti slobodni, da ćemo živjeti bez straha,
bez mržnje, jednostavo da će nam svaki dan u ostatku života svanjivati ljepšim
jutrom.
Danas, nakon 29 godina, kao da
neko, ponovo, mačem maše iznad BiH, posebno iznad Sarajeva, ali i iznad našeg
toliko željenog mira i normalnosti.
Jer „ubiti“ Sarajevo znači ubiti srce
države, posebno ono bošnjačko, koje je toliko puta krvarilo, ali se svaki put otimalo
i oživljavalo.
Danas, Sarajevo se ne voli manje
nego što je to bilo prije 29 godina, ali ta ljubav puna je jeda zbog
njegovih samoproglašenih, uglavnom,
političkih „spasitelja“ koji ni mrvom svog karaktera ne liče na one iz aprila
1992. godine
U danima u kojim virus u Sarajevu
dnevno odnosi života koliko su nekada odnosili snajperi i granate
ispaljeni s brda oko grada, tobožnji
„čuvari poštenja i zakona“, oličeni u
raznim politikama, toliko su koptisali na naše živote da nas je od njih više
strah, nego od samog virusa.
Udbaško nasljeđe čije su žile, još
uvijek, čvrsto ukopane u političkom životu BiH i ne samo političkom, toliko je
živo, da se svaki građanin koji javno kaže da mu je država važna koliko i
vlastiti život, koji digne glas protiv antidržavnog poteza nekog od nosilaca
vlasti, stavlja pod lupu sumnji da nije svoj, već da je nečiji i da ga treba
„poravniti“. Posebno, ako se to dogodi u Sarajevu.
Laži, kompromitiranje političkih
neistomišljenika, bez dokaza i bilo kakvog uporišta u istini, postao je
svakodnevni sport raznih bitangi koje su se, prije svega, našom sebičnošću, nekarakterom,
pohlepom, neznanjem, ali i naivnošću uselile u našu svakodnevnicu, da danas
više ne znamo jesmo li to oni koje je majka rodila ili smo neko drugi.
I što je najgore svi oni vade rodni
list u Sarajevu.
Političko razdiranje Sarajeva,
javno halakanje za „pravdu, poštenje, napredak“ onih koji ni po čemu nisu
primjer ni pravde ni poštenja ni napretka, trenutno, neodoljivo podsjeća na
početak prvog poslijeratnog „uvježbavanja haosa“ onog iz maja 2014. godine.
Na čelu su, baš kao i te godine, opet,
prikrivene „političke poštenjačine“ koje čuvajući svoju moć, u prve redove
„branilaca“ svojih namjera isturaju razne „Širanoviće“ i njima slične zgubidane,
koje su sami nakotili, naravno s pridruženim saveznicima u državnim institucijama, koje su već dugo
svačije, samo ne državne.
Volim Sarajevo u kome se, kad mu se
primakneš, osjeća dah čaršije. Dah različitosti, gospodskog duha, vjerničke
smirenosti i na svijetu najsimpatičnijeg gradskog mangupluka.
Ali ne volim Sarajevo u kome, kad
mu virus dnevno odnosi života koliko su nekad odnosili snajperi i granate s
brda oko grada, njegove istinske branioce, danas, oličene u ljekarima koji se
bore za život svakog zaraženog čovjeka, neko naziva ubicama Sarajlija.
Takvo Sarajevo nije zaslužilo naše
emocije.
Grade neka ti je sretan rođendan.
Valjda ćeš se znati izboriti sa
onim koji, zarad svojih para i političke moći, dugo već ojnaju po tvoj utrobi.
