Presuda Stanišiću i Simatoviću bit će presuda međunarodnoj pravdi. Časna ili nečasna, vidjet ćemo.
Piše: Almasa Hadžić
Milorada Ulemeka Legiju, braću
Dušana i Vojina Vučkovića, poznatije po nadimcima Repić i Žućo i Zvezdana
Jovanovića upoznala sam 8. aprila 1992. godine u kancelariji MUP-a u Zvorniku.
Legija je sjedio mirno i u njegovom
„bebastom licu“ kako ga je svojevremeno opisala jedna obožavateljka iz Srbije,
da nije bilo žica za davljenje, pištolja raznih kalibara i marki, domaćih i stranih
vojnih i policijskih iskaznica, među kojima i ona od Službe državne
bezbjednosti Srbije koje je imao pri sebi, ne bi se prepoznalo lice zločinca.
Dušan i Vojin Vučković su, uglavnom,
šutjeli, kratko odgovarali na pitanja policajca, dok je Zvezdan Jovanović
odavao nemir, a od straha je počeo urinirati na stolici na kojoj je sjedio.
Svi oni u rano jutro tog dana
uhapšeni su na prelazu iz Srbije u Zvornik, gdje ih je Beograd, tačnije
srbijanski SDB, poslao u zločinačku misiju.
Nažalost, razmjenjeni su istoga
dana, poslijepodne, pod prijetnjom iz
Malog Zvornika (Srbija) da će „muslimanska krv teći Drinom“, a njihova „misija“
u tri i po godine svog trajanja, kasnije iza sebe je ostavila stotine hiljada
ubijenih, zatočenih, prognanih Bošnjaka i Hrvata.
Gledajući u lice Slobodana Medića,
komandanta zloglasnih „Škorpiona“, valjda zbog već poznate biografije, bilo je
lako prepoznati zločinca.
Sjedeći pred sudijama Okružnog suda
u Beogradu, hladno je odgovarao na pitanja tužioca i sudije tvrdeći da sve što
je u ratu uradio i u Hrvatskoj i u BiH, pa i ono strijeljanje Srebreničana na
Godinjskim barama kod Trnova, radio je „za svoj srpski narod“.
Tužioce je interesirao angažman njegove
jedinice „Škorpioni“ u Hrvatskoj, pa je na red došlo i pitanje eksploatacije
nafte u Đeletovcima, naredbe i odgovornost za „poslove“ koje je ta jedinica
obavljala u Hrvatskoj.
„Odgovarali smo Službi državne
bezbjednosti Srbije“, glasio je Medićev odgovor.
Za njih, kako je rekao „osim SDB-a
Srbije“ od 1991. godine, nije bilo druge komande, kako za angažman u Hrvatskoj,
tako i u BiH i da su „jedino Jovici Stanišiću“ pa onda Bogu, polagali račune.
I Legija, i Medić, i Željko
Ražnjatović Arkan bili su komandanti
specijalnih ratnih jedinica „na terenu“ kojima je komandovao Frenki
Simatović, a Frenkijem i svima njima opet, komandovao je SDB Srbije na čelu sa Jovicom Stanišićem.
Šta god da danas, u predmetu „Jovica
Stanišić i Frenki Simatović“, odluči (a
već je odlučio!) Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove u Hagu, u
hijerarhiji Srbije kao generatora i komandanta ratova devedesetih godina, dvojica
prvih ljudi SDB-a Srbije ostat će zapisani kao desna i lijeva ruka zločinca
Slobodana Miloševića.
Njihovi su bili i Legija, i Arkan,
i Medić, i svi silni Vučkovići i Jovanovići... i sve njihove „garde“, „beretke“
raznih boja, „tigrovi“ i „lavovi“ i ini drugi počinioci ratnih zločina iza
kojih su u Hrvatskoj, a posebno u BiH, ostala polja mrtvih, zatočenih,
silovanih itd.
„Bebasta lica“ njihovih
nasljednika, nažalost, i danas hodaju Srbijom.
Presuda Jovici Stanišiću i Frenkiju
Simatoviću, bit će i presuda međunarodnoj pravdi. Časna ili nečasna, vidjet
ćemo.
