Dan i „non-paper“. Već nam je postalo muka!
Piše: Sead Numanović
Prvo je bio onaj od Janeza Janše.
Prethodno, Vlada Slovenije potpisala je „non-paper“
Hrvatske.
Onda se „ukazao“ dokument o odnosima Srbije i
Kosova.
A sada je tu i „non-paper“ Španije.
Dan i „non-paper“. Već nam je postalo muka!
U Bosni i Hercegovini, pa onda na Balkanu, u
Evropi, a „dobacio“ je i preko okeana, navodni slovenački „non-paper“ izazvao
je pravu buru.
Za razliku od ostalih, on udara u srce. Zagovara „raspad
Jugoslavije do kraja“ i stvaranje tri velikodržavne tvorevine. Niti jedna
država: Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Kosovo, Albanija, Srbija i
Sjeverna Makedonija, ne bi ostala netaknuta. Neke bi narasle, neke bi faktički
nestale. Bošnjaci, Crnogorci i Makedonci našli bi se u bezizlaznoj situaciji.
Kosovsko-srbijanski „non-paper“ govori o
stvaranju srpske autonomije na sjeveru Kosova. „Mini republika srpska“.
Zauvrat, Srbija bi došla do predzadnjeg koraka u priznanju državnosti Kosova
otvaranjem misije (ne ambasade) u Beogradu, gdje bi službovali kosovski
zvaničnici.
Suprotno situaciji „Janšinog 'non-papera'“,
Njemačka i Francuska brutalno su demantirali da stoje iza ovog dokumenta.
Taj je papir zvanično nazvan „fake news“.
Hrvatski „non-paper“ vrlo umotano promovira deklarativnu
politiku Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine, Dragana Čovića.
Đavo je u detaljima i tog neoficijelnog, ali ipak
zvaničnog dokumenta. Tako da tek predstoji borba s nagaznim minama u njemu.
Španski „non-paper“ je – izgleda – najbenigniji.
Iako Španija, na primjer, ne priznaje Kosovo, ta
država želi osigurati kvalitetno i brzo uključenje zapadnog Balkana u EU, te se
bavi i „susjedstvom“ Unije – Moldavijom (da, i to je evropska država),
Ukrajinom...
Ipak, „slovenski 'non-paper'“ dominira.
On predstavlja ono što predsjednik Slovenije
godinama propituje – može li se Bosna i Hercegovina mirno raspasti. Na tome je
sada najahao i Milorad Dodik.
Njegov bliski (poslovni) prijatelj Janša u
proteklih barem šest mjeseci na forumima EU postavlja jedno te isto pitanje –
šta ako od proširenja nema ništa? Kako da osiguramo da zapadni Balkan ostane
naš, a ne ruski, na primjer.
I onda predlaže – kao alternativu – „raspad
Jugoslavije do kraja“ i stvaranje tri velikodržavna projekta.
Neki će to nazvati real-politikom.
Ona za cilj želi da sebi prigrabi Srbiju, u prvom
redu. Ne da je prepusti Rusiji, već da ona bude pod patronatom Evropske unije i
NATO-a.
Kao kolateral, Hrvatskoj treba dati priliku da
anektira zapadnu Hercegovinu i livanjski kraj, te Odžak i Orašje.
Crna Gora bi bila osuđena na to da svoj dio
teritorija prepusti Srbiji, u područjima gdje dominantno živi prosrpski
orijentirano stanovništvo, a dijelove države gdje su predominantni Albanci
(Ulcinj, Tuzi...) (velikoj) Albaniji.
Sjeverna Makedonija bila bi prinuđena da ustupi
nekih polovinu svoje teritorije, opet (velikoj) Albaniji.
Druga polovna mogla bi (p)ostati samostalna
država ili se pripojiti Bugarskoj.
Rat se ne pominje. To se u Evropi i na evropskim
forumima ne govori! Ali se podrazumijeva.
Sve dosadašnje reakcije na „Janšin 'non-paper“ su
negativne. Kreću se u rasponu od brutalno žestokih do odlučnog
odbijanja da se razgovara u tim kategorijama. Ali se razgovara.
Poplava „non-papera“ otkriva i još dvije stvari:
Unutar Evropske unije sazrijeva stav da se s
procesom proširenja nešto mora uraditi. Neka jasna odluka mora biti donesena. Naruku
tom stavu ide i nova američka administracija Joea Bidena, koja se sve više
fokusira na zapadni Balkan.
Dosadašnje stanje je neodrživo i Evropska unija
dobija sve jače prigovore da je neozbiljna, nepouzdana i nesposobna. Ako ona ne
može riješiti problem s jedva 20 miliona ljudi u šest država u svom stomaku,
kako može biti ikakav igrač na globalnoj sceni.
Dosadašnja metodologija proširenja, uključujući i
ovu „inoviranu“ s kraja prošle godine, više je nego smiješna!
S druge strane, države zapadnog Balkana moraju se
uozbiljiti i disciplinirati.
Svaka od njih, s možda blagom iznimkom Sjeverne
Makedonije, ne radi praktično ama baš ništa da se približi EU.
Svaka od njih, ali uz uključenje Slovenije,
Hrvatske, Mađarske, Bugarske... ogrezla je u korupciji, politika je podjarmila
pravosuđe, mediji grcaju pod pritiskom vlasti...
Višegodišnje pretvaranje EU da nam vjeruje da se
reformiramo, dok se mi pravimo da se reformiramo, vraća se kao bumerang. I tek
bi moglo biti belaja, ako se ova i ovakva politika nastavi.
Koliko god grdno nama izgledalo, Janša govori ono
što niz čak i evropskih lidera potajno promišlja.
Ekstremna desnica i populizam u stabilnom su
rastu u EU.
Gotovo da nema države EU gdje profašističke,
antisemitske i islamofobne stranke nemaju poslanike. Prije samo 10 godina tako
nije bilo!
Nakon što nam se „stomak okrene“ na vijest da se
pojavio još jedan „non-paper“ (da li kladionice već imaju nagađanja ko je autor
slijedećeg nepostojećeg dokumenta koji će procuriti u javnost?!), valja nam se
dobro zamisliti kakvo je vrijeme pred nama i – naročito – šta nam valja činiti.
Kompleks inferiornosti, koji smo umeđuvremenu
tako brzo razvili i zabavljanje stupidnim temama na javnoj sceni, sve je manje
luksuz koji sebi smijemo dalje dopuštati.
