Ono što je u svemu dobro jeste, kako to nedavno poručiše majke Srebrenice je, da „hrvatski narod, ipak, ne liči na Milanovića“. I da Hrvatska nije Milanović.
Piše: Almasa Hadžić
Predsjednik Hrvatske Zoran Milanović odgodio je za danas najavljenu posjetu Bosni i Hercegovini.
Posjeta se trebala dogoditi povodom obilježavanja 28. godišnjice humanitarnog konvoja „Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu“ u sklopu koje je trebao položiti vijenac na spomen obilježje poginulim hrvatskim braniteljima Travnika, zatim posjetiti Katolički školski centar „Petar Barbarić“, te položiti vijenac pred spomen bistu Anti Vlaiću vozaču ubijenom u konvoju.
Fino isplanirana posjeta, sve precizno i u minut gdje, kod koga i skim će biti, kako i dolikuje posjetama visokih dužnosnika i svoje i tuđe države, samo što je, ovog puta, „dužnosnik“, to jest hrvatski predsjednik, shodno vlastitoj naravi, ponovo pljunuo na BiH, ovog puta na njene Hrvate i, u zadnji čas, posjetu otkazao.
I to, bajagi, iz „sigurnostnih razloga“!
„Dojavilo mu“, kažu da bi, dok se putem, uz zavijanje policijskih sirena, bude vozio prema Travniku i Novoj Biloj, narod, to jest Bošnjaci, kamenjem raznih oblika i veličina, mogli zasuti njegovo vozilo, i njega kao hrvatskog predsjednika, gdje bi mu, gluho i daleko bilo, za njega tipična „nježnost i toplina“ koju osjeća prema narodima BiH, mogla eksplodirati uvredama i mržnjom, a potom i „sukobima širokih razmjera“. A što, ovaj „miroljubivi predsjednik“ nikako ne bi želio.
Kog to vinta Milanović?
Prolazili su, u zadnjih dvadeset i kusur godina, maršutom kojom je Milanović danas trebao proći, razni hrvatski ratni i poratni „dužnosnici“ pa i oni osuđeni za ratne zločine nad Bošnjacima srednje Bosne, bančili na skupovima organiziranim tik uz bošnjačka sela i mahale koje su nekad popalili i narod u njima pobili, a da se nikada niko na njih nije ni klikerom bacio.
Pa zašto bi to neko, danas uradio aktuelnom hrvatskom predsjedniku Zoranu Milanoviću?!
Ljudski -niti je bolji, a ni gori od naprijed pobrojanih.
Ko će ga znati, možda je Predsjednik, jutros, onako bunovan, iz svog toplog zagrebačkog doma, pogledao u hladno sniježno nebo, pa mu tobožnja „sigurnosna prijetnja“ odjednom šapnula „ko na ovakvom vremenu da se, nedjeljom, zagrebaje sa Hrvatima u toj Bosni koja je, ionako nikakva država“ i, onda se, dograbio jastuka, fućkajući mu se i za djecu iz KŠC „Petar Barbarić“ koja su ga evo dvije godine čekala, i za poginule branitelje i vozača iz konvoja... I..
Ili mu je, možda, jutros ispred zore „dobri iz SOA-e“ javio da je tu, negdje, na istom putu, iste godine kada se hrvatski konvoj probijao prema Novoj Biloj i kada je ubijen vozač Vlaić, samo šest mjeseci ranije, u „Tuzlanskom konvoju spasa“ ubijeno 7 vozača - Bošnjaka, opljačkana 142 kamiona robe, 20 putničkih vozila, 9 kombija, 2 sanitetska vozila sa opremom i lijekovima, ukradeno oko 500 tona razne robe široke potrošnje čija vrijednost do danas nije procjenjena, te oduzeto i 1,3 miliona maraka u novcu.
I šta sve još, nikad se neće saznati, kao što se do danas nije saznalo o broju ranjenih putnika ovog konvoja, silovanih itd.
Ili je, pak predsjednik Milanović (a što uvelike priliči njegovom političkom karakteru), već ranije, bez ikakvog izvještaja SOA-e, skontao da bi mu jedna „sigurnosna prijetnja“ itekako dobro došla za podizanje, davno već srozanog, „predsjedničkog ugleda“, kako među glasačima države čiji je predsjednik, tako i među onim čiji bi predsjednik želio biti.
Jer prijetiti predsjedniku države nije mala stvar, posebno takvom kakav je Milanović koji u nedostatku bilo kakve smislene politike kako u vlastitoj državi, tako i u regionu, uvredama koje u sebi nose ogromnu količinu mržnje spram Bosne i Bošnjaka (čitaj:muslimana), pokušava izazvati bilo kakav neprimjeren odgovor, pa makar da mu neko ozbiljno priprijeti, pošalje ga u neku stvar ili, nedaj Bože na njega zamahne grabovim kolcem. Niko!
A i što bi?!
Zoran Milanović je, jednostavno, prolazna kategorija na političkoj sceni Hrvatske.
Može izmisliti šta hoće, može vrijeđati koga hoće i koliko hoće, pa makar to bile i žrtve genocida u Srebrenici, na njegove postupke, osim Milorada Dodika, više niko ne klima glavom.
U njegovoj državi, pogotovo.
Ono što je u svemu dobro jeste, kako to nedavno poručiše majke Srebrenice je, da „hrvatski narod, ipak, ne liči na Milanovića“.
I da Hrvatska nije Milanović.
