Najnoviji prijedlozi koje podržavaju SAD i Velika Britanija ugrožavaju napore da se stvori široka predstavnička demokratija u BiH. Umjesto toga osigurava se dalja segregacija.
Piše: Arminka Helić
U moje prve dvije godine kao viši savjetnik ministra vanjskih poslova Velike Brotanije, 2010. i 2011., imala sam desetke sastanaka s hrvatskim državnim dužnosnicima, koje je vodio njihov tadašnji ministar vanjskih poslova Gordan Jandroković, dok su se pripremali za ulazak u Evropsku uniju. Iznova i iznova sam slušala obećanja da će oni biti dobar prijatelj i susjed, kako njihovim novim evropskim partnerima, tako i državama zapadnog Balkana – Albaniji, Bosni i Hercegovini, Kosovu, Crnoj Gori, Severnoj Makedoniji i Srbiji – u nadi da će ih jednog dana slijediti u EU. Hrvatski zvaničnici obećali su podijeliti znanje i stručnost i promovirati visoke standarde i demokratije u cijelom regionu. Podržala sam ih sa entuzijazmom. Vidjela sam demokratsku Hrvatsku, članicu EU i NATO-a, kao stabilizirajući faktor na Balkanu.
U protekloj sedmici ta su se obećanja pokazala kao istinski šuplja, jer su prijedlozi koje je hrvatska vlada, nažalost, progurala u Briselu i Vašingtonu izazvali bijes i uznemirenje širom (susjedne) Bosne i Hercegovine.
Prošlog ponedjeljka navečer hiljade Bosanaca i Hercegovaca izašlo je na ulice Sarajeva.
Okupljajući se ispred sjedišta visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu – međunarodnog zvaničnika zaduženog za provedbu Dejtonskog mirovnog sporazuma iz 1995. godine kojim je okončan trogodišnji rat i genocid – protestirali su protiv nacrta zakona koji je visoki predstavnik očito namjeravao nametnuti, mijenjajući zakone za izbore manje od tri mjeseca prije održavanja sljedećih općih izbora. Protestirali su, zapravo, protiv segregacije.
Jevreji i Romi i drugi i dalje ne bi mogli obavljati visoke funkcije. Geografske manjine – ljudi koji žive u oblastima u kojima ima znatno veći broj drugih etničkih grupa – bi u nekim slučajevima bile (dodatno) obespravljene. Mješovite etničke zajednice i integracija bili bi obesmišljeni: građani bi bili pod pritiskom samog izbornog sistema da žive u geografski koncentriranim etničkim grupama kako bi dobili političku zastupljenost. U stvari, zakon je Bosancima i Hercegovcima stvarao ružnu perspektivu dalje homogenizacije, nešto što im je nametnuto tokom rata 1990-ih – s tim što bi se ovaj put kretali u potrazi za glasanjem umjesto da bježe od silovanja, mučenja i pogubljenja.
Ovim prijedlozima su se usprotivile gotovo sve deklarativno proevropske i pro-NATO stranke u Bosni i Hercegovini, kao i širok spektar civilnog društva – i obični Bosanci i Hercegovci koji su izašli na ulice. Pa kako su se tako kontroverzni zakoni, koji bi pogoršali političku situaciju, mogli tako pojaviti?
Odgovor nas vraća u Zagreb.
Sadašnja hrvatska vlada već neko vrijeme igra, nažalost, štetnu ulogu u bosanskohercegovačkim unutrašnjim stvarima, podržavajući svoju sestrinsku stranku u BiH, HDZ, koju vodi Dragan Čović. Čović – koji je u više navrata zauzimao proputinovske stavove i blizak je saveznik separatiste bosanskih Srba Milorada Dodika (trenutno pod britanskim i američkim sankcijama zbog pokušaja razbijanja BiH) – rutinski napada sadašnjeg člana bosanskohercegovačkog Predsjedništva - Hrvata Željka Komšića, označavajući ga kao nelegitimnog. Opisao ga je kao Bošnjaka, a ne kao Hrvata, te sugerirao da nije pravi predstavnik bh. Hrvata jer njegova umjerena politička platforma uspijeva dobiti podršku umjesto etničkih podjela. Gotovo identičnu tvrdnju je iznio i sadašnji hrvatski ministar vanjskih poslova.
Predložene promjene bi značajno ojačale poziciju HDZ-a i dale mu efektivni monopol na svim pozicijama bosanskih Hrvata u parlamentima i vladama BiH – tjerajući one, poput Komšića, koji pokušavaju apelirati preko etničkih linija.
Argument hrvatske vlade i Čovića da Hrvati u Bosni i Hercegovini nisu pravilno zastupljeni je lažan.
HDZ je prilično – a u nekim slučajevima i (pre)dominantno zastupljen u bosanskoj politici.
Bosanskohercegovački Hrvati su činili 15,4% bosanskohercegovačkog stanovništva na posljednjem popisu stanovništva. Na nacionalnim izborima 2018. HDZ – odnosno jedna (ne jedina) hrvatska stranka – osvojila je 9,05% glasova. Ipak, na gotovo svim nivoima bosanske vlasti, HDZ kontrolira znatno više političkih predstavnika nego što bi taj udio glasova sugerirao. HDZ imenuje 30% bh. ministara, ima 12% poslanika u donjem domu i 27% delegata u gornjem domu. Povrh toga ima i drugih hrvatskih predstavnika – ali kako su politički konkurenti Čoviću, on ih ne priznaje.
Lažljivost Čovićeve tvrdnje da je zabrinut za hrvatsku zastupljenost postaje očigledna kada shvatite da se HDZ nikada ne brine za Hrvate u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska – jedinu grupu Hrvata u BiH koja nema priliku glasati za hrvatskog člana Predsjedništva. Oni nemaju ključ izbora i vlasti, pa se čini da Čović za njih nema nikakvog interesa.
Čovićevo manevriranje je možda i za očekivati od čovjeka koji se godinama bavi ličnim ambicijama. Teže pitanje je zašto su njegove šeme uspjele dobiti podršku SAD-a i Zapada, uključujući, nažalost, i Veliku Britaniju.
Dio odgovora leži u dosljednom lobiranju Zagreba, posebno u Vašingtonu, u svakoj prilici posljednjih godina. Hrvatska vlada se pokazala vještom u iskorištavanju svoje pozicije unutar EU u korist svojih saveznika bosanskih Hrvata. Uspješno su uvjerili neke u EU i SAD da fokusiraju napore izborne reforme u Bosni i Hercegovini na konstitutivne narode, a ne na principe jednakosti. Hrvatski premijer Andrej Plenković i hrvatski predsjednik Zoran Milanović podržali su ranije ove godine pozive da se oktobarski izbori odgode dok ne postoji izborni sistem povoljan za HDZ. Hrvatska je također ubacila referencu na bosanskohercegovačka "tri konstitutivna naroda" u najnovijem strateškom kompasu EU, uprkos protestima nekih drugih evropskih zemalja – potvrđujući prevagu ovih grupa nad pojedincima i istiskujući druge identitete. Navodno je – a možda i najšokantnije od svega – hrvatski predsjednik čak zaprijetio da će staviti veto na pristupanje Švedske i Finske NATO-u ukoliko se ne provede izborna reforma u BiH koja je povoljna za HDZ.
Ovo je izdaja obećanja hrvatskih dužnosnika prije deset godina da će biti dobar susjed, i izdaja ideja i vrijednosti u srcu EU. To što je dozvoljeno da se takvo nešto dogodi loše se odražava i na širi Zapad - i čini veliko zadovoljstvo ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu.
Verzije nacrta zakona koje su procurile bile su travestija. Izborni sistem u BiH zaista zahtijeva promjenu: ustav je još uvijek rješenje postignuto 1995. godine, prekompliciran i višeslojni sistem podjele vlasti, a ne normalna demokratska postavka. Četiri presude Evropskog suda za ljudska prava utvrdile su da su izborni zakoni u BiH diskriminatorni. Jevreji, Romi, svako ko nije voljan ili u stanju sebe označiti kao jedan (i samo jedan) od tri takozvana "konstitutivna naroda" Bosne i Hercegovine – bosanski Srbi, bosanski Hrvati i Bošnjaci – ne može se kandidirati za visoke funkcije.
Ipak, procurjeli zakon nije učinio ništa da se riješe ove diskriminacije. Umjesto da udaljavaju Bosnu od diskriminacije i približavaju modernom demokratskom svijetu u kojem svi građani imaju jednaka prava i jednaku političku zastupljenost, oni bi učvrstili etničku podjelu i podredili pojedinačna prava grupnom identitetu.
Očigledno opravdanje predloženih reformi bilo je da HDZ bez toga ne bi sarađivao u vladi, te da je to neophodno za stabilnost. To je strategija smirivanja koja može samo ohrabriti one koji nastoje zloupotrijebiti ionako nefunkcionalne političke sisteme BiH za svoje nacionalističke ciljeve – ili da potpuno razbiju zemlju. Stabilnost koju bi pružila bila bi lažna: kratkoročno zatišje pred novim zahtjevima, ekstremnijim nego prije, i novim pritiskom. Malo po malo prava Bosanaca i Hercegovaca bi bila dodatno narušena; moć korumpiranih etničkih gospodara dodatno učvršćena. San o članstvu u EU i NATO-u bi samo više i dalje blijedio, a Bosna i Hercegovina stajala zaključana u stanju trajne korupcije i krize.
To je također ideja stabilnosti koja ignorira obične Bosance. Sva pažnja je usmjerena na smirivanje moćnih: zanemaruju se interesi običnih građana svih nacionalnosti. Istinski reformatori su istisnuti dok međunarodna zajednica pokušava krenuti lakim putem, a ne pravim. Svaka šansa da se političari demokratskim putem pozovu na odgovornost za svoje neuspjehe – neuspjehe koji uzrokuju da mladi Bosanci i Hercegovci svih nacionalnosti emigriraju u hiljadama – bi nestala.
Suočen sa tako širokim protivljenjem nacrtima zakona koji su procurili, visoki predstavnik je ponovo razmislio, i na kraju nametnuo samo neke male tehničke izmjene. Međutim, postoje nepotvrđeni izvještaji da on i dalje prijeti da će nametnuti originalni nacrt zakona za šest sedmica, ako bosanskohercegovačke političke stranke ne izađu sa vlastitim kompromisnim prijedlogom. No, ovaj rok ne daje HDZ nikakav poticaj da bude konstruktivan.Umjesto toga, ima svaki razlog da blokira bilo kakav dogovor.
Visoki predstavnik nesumnjivo ima težak zadatak pred sobom. Ali on bi trebao iskoristiti svoju poziciju da podrži istinski široku reformu, okupljajući sve Bosance i Hercegovce da pomognu Bosni i Hercegovini na putu građanske demokratije – a ne da ima za cilj progurati mjeru neposredno prije izbora u korist jedne političke stranke dok svi koji bi mogli biti protvi su na svojim ljetnjim odmorima.
Devedesetih godina, ravnodušnost prema običnim Bosancima i Hercegovcima i prevelika briga za interese moćnih lidera udružili su se kako bi omogućili etničko čišćenje, koncentracione logore i genocid tri godine prije nego što se Zapad konačno odlučno zauzeo. Bosna i Hercegovina još uvijek živi sa naslijeđem rata, a njene unutrašnje granice su proizvod etničkog čišćenja. Veliki politički projekat za sve Bosance i njihove međunarodne partnere trebao bi biti izlazak iz rata i izgradnja novog društvenog ugovora za 21. vijek, zasnovanog na odgovornosti, demokratiji, toleranciji i ljudskim pravima. Da je navodnim prijateljima BiH – bilo u Hrvatskoj, EU, Velikoj Britaniji ili SAD – zaista stalo do ove države, oni bi podržali taj proces, a ne nove zakone kojima se dodatno stvari čine gorim pa čak i čak bitno lošijim.
(Autorica je poslanica Doma lordova Parlamenta Velike Britanije. Tekst je izvorno objavljen na www.rusi.org)
